Milenko Kiković pripada generaciji fudbalera koji su zaobilaznim putem stizali do cilja. Sreća mu nije bila česti saveznik, ali je znao šta hoće. Zato je i uspeo.
Sjeničanin (rođen 19. oktobra 1954) je kao napadač nosio dres Sloge iz rodnog mesta, pa Zlatara iz Nove Varoši, Slobode, Rada, Obilića, Čukaričkog, Mladenovca. Kao trener sa Sartidom je osvojio pehar Kupa Srbije i Crne Gore.
- Iz Sjenice je ponikao veliki broj ljudi u svetu sporta. Što se fudbala tiče, najpoznatiji su Milonja Kaličanin, igrao je u Radničkom iz Novog Beograda, te Milojica Tripković koji je godinama uspešno nosio dres Čelika iz Zenice. Eto, tu sam i ja negde, ali sam vezan za nekoliko beogradskih klubova, tamo gde je uspeti i najteže - počeo je Kiković.
Igrao je za više klubova u Srbiji, ali potpunu afirmaciju stekao je na Banjici. Rad je imao kvalitetan tim u njegovo vreme.
- Počeo sam u Sjenici, pa u Novoj Varoši, onda Slobodi iz Užica. Tu je poniklo mnogo fudbalera Crvene zvezde, Partizana i reprezentacije Jugoslavije. Upravo iz Slobode, kao prvi strelac Srpske lige i reprezentativac Srbije, stigao sam u Rad. Dakle, Sloboda je uvek bila brend fudbala. Boravak na Banjici je ujedno i najsvetliji deo moje karijere. Jer, Rad je bio u usponu. Bilo je čast igrati za Građevinare i u to vreme biti trener.
Nekoliko stručnjaka bitno je uticalo na njegovu karijeru.
- Spadam u red ljudi koji poštuje svakog trenera. Faika Kaćevac me je trenirao u Slogi iz Sjenice. Tu je i Ratko Jokić, legenda Slobode koji me trenirao u Novoj Varoši. Pamtim i pokojnog Nikolu Đokovića, bio mi je trener u Užicu, onda veliko ime jugoslovenskog fudbala Dragan Bojović – Patak. U Radu sam igrao kod Mirka Damjanovića, koji je bio i trener u Partizanu. Igrao sam i kod Zorana Miladinovića, veliko ime iz sjajne generacije Partizana, a trenirali su me i Milan Živadinović i Selimir Milošević. Ta imena su na mene ostavila najsugestivniji utisak.
Bio je skoro viđen u niškom i Radničkom iz Kragujevca, ali nije postao njihov fudbaler.
- Kao srednjoškolac sam bio u Radničkom iz Niša, kasnije i u imenjaku iz Kragujevca. Šta je razlog? Odlučio sam da studiram DIF, a taj fakultet tada nije postojao ni u Nišu ni u Kragujevcu. U moje vreme u prvom planu bilo je školovanje, pa je tako bilo i u mojoj porodici.
Nije mu bilo loše na Banjici. Rad je tada bio u modi.
- Uvek je bilo prestižno igrati u redovima Građevinara. Okosnicu tima činili su fudbaleri Zvezde ili Partizana. I treneri su mahom dolazili iz dva naša najveća kolektiva. To su bili igrači koji tamo nisu imali dovoljnu minutažu, pa su završavali u Radu. Tu je bilo zadovoljstvo igrati. Proveo sam predivne četiri godine na Banjici. Rad je bio atraktivan po svakom osnovu. To je najlepši deo moje karijere.
Da se „odužimo“ Slobodi i Užicu. Tamo su igrali Radomir Antić, Petar Krivokuća, Milovan Đorić, Zlatko Krdžević, Ljubinko Drulović, Dušan Arsenijević, Milorad Korać, Miroslav Vukašinović, Goran Pandurović, Zoran Njeguš, Nemanja Vidić, Filip Kasalica, Darko Božović, Delimir Bajić... Lepo društvo!
- Sloboda je uvek bila brend jugoslovenskog fudbala. Sva ta imena značila su mnogo. Sjajni igrači koji su kasnije ostvarili izvanredne karijere po velikim domaćim i inostranim klubovima. Sloboda se uvek cenila. U Užicu sam poveo godinu i po i za taj period vežu me predivne uspomene.
Kada je zaplovio trenerskim vodama, stigao je da vodi Obilić, Rad, Bor, Čukarički, Sartid, sa kojim je osvojio Kup SCG, plasirao se u Kup UEFA i Intertoto kup. Sedeo je na klupi Radničkog iz Obrenovca, Radničkog iz Niša, BASK-a, BSK-a iz Borče i Slobode iz Užica.
- Osvajanje kupa sa Sartidom je najveći uspeh u mojoj trenerskoj karijeri. Međutim, imam neke druge kriterijume s kojim se javnost možda ne bi složila. Nije ni važno. Redak sam primer da sam igrao u Slobodi, Radu, Obiliću i Čukaričkom i da sam sve te klubove vodio. U Prvu ligu uveo sam Rad, pa Obilić, uspeo sam to i sa Čukaričkim. Uspeh sa Sartidom je što sam prvi trener koji je osvojio trofej, a da nisam bio trener Zvezde ili Partizana. Sartid je posle Obilića bio prvi klub, nakon raspada Jugoslavije, koji je uspeo da osvoji neki trofej pored Crvene zvezde i Partizana.
Nije Kiković nedavno bio na proslavi godišnjice uspeha u Smederevu.
- Po završetku utakmice i osvajanja Kupa Srbije i Crne Gore imao sam obećanje da gostujem u jednom mediju. Ispoštovao sam novinara koji je moj prijatelj. Propustio sam feštu u Smederevu, mnogo mi je žao što je bilo tako, ali mediji su izuzetan faktor u svemu. Gajio sam profesionalan odnos i nije moglo biti drugačije.
Mnogo je istinskih asova igralo sa Milenkom Kikovićem, a on ih se rado priseća.
- Najviše poznatih asova igralo je sa mnom u Radu. Iz Partizana Boško Đorđević, Hatunić, Todorović, iz Zvezde Nikitović, Simić, Lazarević, Kantar. Bilo je mnogo asova, ne mogu u ovom času da ih se setim.
Vitalan je, živahan je i fudbalu još toga ima da pruži. Možda stigne poziv da vodi nekog od superligaša Srbije.
- Veliki sam profesionalac i ne plivam tamo gde treneri nemaju velikog uticaja. Bio sam u stanju da svojim autoritetom odveden Obilić, Radnički iz Obrenovca, Čukarički... u inostranstvo na pripreme. Dakle, tražim potpunu samostalnost u radu, jer tragam za rezultatima. Danas treneri nemaju velikog uticaja, a bojim se da je kod nas mnogo klubova gde treneri se malo pitaju, nisam siguran da većina trenera i sastavljaju timove za svoje utakmice. Kod mene je drugačije, garantujem rezultate i prihvatam odgovornost, ali želim potpunu samostalnost u radu – pojasnio je Kiković.
NAPISAO KNjIGU „50 GODINA - NESALOMIVI”
Milenko Kiković je napisao knjigu „50 godina – Nesalomivi, 1970-2020“, o pola veka postojanja udruženja veterana Rada.To je ujedno i monografija kluba nastalog 1958. godine.
- U knjizi je obuhvaćena kompletna istorija Rada, od osnivanja 1958. do 2020. Nije obrađen period do 1970, kad je Rad ušao u Srpsku ligu. Dokumentacija iz tog perioda je uništena. Sve drugo, kompletna statistika je tu. Ne postoji monografija na prostoru bivše Jugoslavije da, poput ove, ima sve podatke za svakog pojedinca koji je makar jednu utakmicu odigrao u Radu. Proveo sam četiri godine rada na tom delu, a to znači deset časova aktivnosti svakodnevno.
BOŠKO ANTIĆ POSEBAN AUTORITET
O trenerima Rada, nekim od njih, govori biranim rečima: o Žarku Nedeljkoviću, Bošku Antiću, Marku Valoku, Draganu Gugleti, Zoranu Miladinoviću...
- Vaspitan sam tako da poštujem svakog trenera. Svi su ostavili duboke tragove i u srpskom i u jugoslovenskom fudbalu. Pogotovo bih naveo Boška Antića. Prvi sam u istoriji Rada da sam igrao, a bio i pomoćni trener Bošku Antiću. On je za mene poseban autoritet u svakom pogledu.
SVAKA ČAST PEPĐONOVIĆU I NIKIĆU
Pavle Pepđonović kroz svoj „Mundijal prijateljstva“ u Ulcinju i Nikola Nikić kroz „Dane Skugrića“ organizuju lepe susrete nekada vrhunskih asova. Milenko Kiković podržava ovakve skupove:
- Bio sam kod Nikole Nikića četiri puta, a kod Pavla u Ulcinju samo prošle godine. Treba tim ljudima odati najviša priznanja. Skupiti toliki broj bivših asova gde je tema isključivo sport, gde je druženje fenomenalno, gde se evociraju uspomene na period kad je Jugoslavija bila ozbiljna zemlja u svakom pogledu. Zato, hvala i Pavlu i Nikoli za sve što su uradili na tom planu. Tako trajemo duže.

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.