Panionios se, prisetio najbolnijeg trenutka ne samo u klupskoj istoriji već i istoriji grčke košarke – trenutka kad sen a utakmici Panionios – Panatinaikos povredio Boban Janković.
U objavi na Fejsbuk stranici kluba potresan tekst sećanja na nekadašnjeg igrača Crvene zvezde i bolnog 28. aprila 1993. datuma koji je ostao najbolnija rana.
- Datum koji je rana - 28. april 1993… Deo duše koji je zauvek ostao tamo… U dvorani Nea Smirni. Četvrto polufinale plej-ofa. Na našem terenu.
Naš Panionios? Borili smo se. Disali smo. Vraćali smo se iz minusa od 17 razlike srcem koje nije znalo da se slomi.
Rezultat je bio 56:50 za Panatinaikos. Razlika se smanjivala. A ispred svih… Uvek ispred svih… bio je jedan i jedini Boban Janković.
Boban postiže koš… Ponovo viče: „Tu sam!”
Na svojim plećima nosi čitavu dvoranu.
I onda…
Stelios Kukulekidis mu dosuđuje faul u napadu nad Fragiskosom Alvertisom. Peta lična greška. Isključenje. Osam minuta pre kraja… Vreme je stalo. Svet je utihnuo. Nepravda se pretvorila u vatru u njemu.
I u jednom trenutku…
Boban je pao. Na parket. Krv. Tišina. Led. Slika koja nikada nije nestala.
Niko nije progovorio. Niko nije razumeo. Samo duša koja je gorela pred očima svih. Od tog trenutka… Ništa više nije bilo isto. Ni za Panionios. Ni za grčku košarku. Ni za nas. Ni za Bobana.
Ali on je nastavio. U invalidskim kolicima. Sa samo 30 godina. Ali uspravan duhom. Uvek uspravan.
Borac. Ratnik. Nepokolebljiv. Kao što je oduvek bio.
Sve do 28. juna 2006… Kada je njegovo srce… to ogromno, neukrotivo srce… prestalo da kuca. I ostavio je iza sebe nešto što ne umire.
Dres. Krvavi dres sa brojem 8. Koji je zakletva. Sećanje. Sveti simbol. Niko ga više nikada neće nositi. Postao je simbol. Panioniosa. Grčkog sporta. Duše koja se ne predaje. Zauvek pripada Bobanu Jankoviću.
A mi… dok god postojimo… dok god se sećamo…dok god nas boli… vikaćemo glasno… da se čuje sve do gore:
„Bobane, volimo te… Nikada te nećemo zaboraviti”.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.