Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić i Pirmajer!
Tim koji svaki navijač Partizana, probudili ga i usred noći, mora da izdeklamuje napamet.
I dan danas, bez obzira što se od tužne briselske noći, upamćene po sloganu - „kad se Kralj provukao”, navršilo tačno 54 godine.
Real - Partizan 2:1 (0:0)
Brisel - 11. maj 1966. Stadion: „Hejsel”. Gledalaca: 46.745. Sudija: Rudolf Krajtlajn (Zapadna Nemačka). Strelci: 0:1 Vasović u 55, 1:1 Amansio u 70, 2:1 Serena u 76. minutu. Žuti kartoni: Serena, Groso, Pačin.
REAL: Arakistan, Pačin, Martinez, Piri, De Felipe, Zoko, Serena, Amansio, Groso, Velaskez, Gento. Trener: Migel Munjoz.
PARTIZAN: Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić, Pirmajer. Trener: Abdulah Gegić.
Da, san o evropskom tronu, tog 11. maja 1966, u sudaru sa Realom na „Hejselu”, raspršio se k'o pena od sapunice.
Tako blizu, a tako daleko. Gol Velibora Vasovića početkom drugog poluvremena za korak od cilja i - prerano viđenje na nesuđenom postolju. Egzekucije Amansija i Serene za silno razočaranje i nastavak dominacije Frankovih Španaca. Opšti utisak – Parni valjak je bio bolji tim, ali...
Prethodno, hod međunarodnim stazama kao iz bajke. Partizanove bebe, brižljivo negovane od legendarnog Stjepana Bobeka, sa Abdulahom Gegićem zablistale su punim sjajem. Sezona za pamćenje, ovenčana „skalpovima” francuskog Nanta (2:0, 2:2), nemačkog Verdera (3:0, 0:1), praške Sparte (1:4, 5:0) i Mančester junajteda (2:0, 0:1).
Briselska noć, za ponos i tugu, obavijena je i famom. Da li bi ishod bio drugačiji samo da su neki ljudi oko tima imali više sluha i da pojedinci već nisu bili jednom nogom u bogatijim klubovima?
Žurnal, zato, pet i „kusur” decenija kasnije plovi karijerama „veličanstvenih 11, od 12. maja 1966...
Najpre, primerom Velibora Vasovića i narodnom: treća - sreća. Prvi stranac kapiten u istoriji Ajaksa (pet sezona u Amsterdamu), iz svog trećeg pokušaja, postao je prvak Evrope! Uz paradoks, prvi put kad nije bio strelac...
Vasović je, konačno, podigao pehar 1971. u Londonu: Ajaks je na „Vembliju” savladao Panatinaikos 2:0 (osvetio Crvenu zvezdu!), prethodno - bio bolji od 17. nentorija iz Tirane, Bazela, Seltika i madridskog Atletika.
Srbin je, upijajući savete Rinusa Mihelsa, predvodio čuvenu generaciju: Staj, Neskens, Hulshof, Vasović, Surbijer, Rejnders, Krojf, Miren, Svart, Vajd Dajk i Kajzer (u finalu zaigrali i Blekenburg i Han).
U međuvremenu, Kopljanici su 1969. poraženi od Milana u Madridu, na „Santijago Bernabeu” - 1:4, pogađate, utešni gol delo je Vasovića iz penala (za 1:2)?!
Veliki iznalac je, pride, u vitrinu stavio i tri titule (1967, 1968. i 1970) i tri
Kupa Holandije (1967, 1970. i 1971), učvrstivši ime u istoriji fudbala.
Trofeju na međunarodnoj sceni radovao se i Fahrudin Jusufi: sa Ajntrahtom iz Frankfurta 1967. osvojio je UEFA Intertoto kup!
Nemci su, inače, bili prvi u grupi - ispred Vićence, Fejenorda i Šo de Fona, u četvrtfinalu eliminisali Norčeping, u polufinalu Zaglebje iz Sosnovjeca i u finalu nadigrali Inter iz Bratislave.
Kraljevi zadržali tim
Real je, logično, kao šampion Evrope sačuvao tim i za narednu sezonu.
Dres Kraljeva, potom, najduže je nosio Piri - 14 godina, Amansio i Ramon Groso - 10, Ignasio Zoko - osam, Pedro Felipe - šest, Manuel Sančiz Martinez i Fransisko Gento - pet, Hoze Arakistan, Pačin, Fernando Serena - dve i Manuel Velaskez - jednu.
Naravno, igranje u Madridu predstavljalo im je krune karijera...
Trener Migel Munjoz vodio je Real još osam sezona, sedeo je i na klupama Granade, Las Palmasa i Sevilje, dok je na poziciji selektora Španije, u dva mandata, proveo sedam godina (jednu plus šest).
Milutin Šoškić je, kako piše na „Vikipediji”, „u Kelnu imao status prvog golmana i dobre finansijske uslove”. Te, „dobrim igrama stekao je poštovanje saigrača i navijača, međutim, dva puta doživeo i težak lom noge”. Uprkos svemu, 1968. bio je najbolji u Kupu Nemačke, redom su padali: Hamburg, Ajntraht Frankfurt i Ajntraht Braunšvajg u ponovljenim mečevima, Borusija Dortmund i u finalu Bohum (4:1).
„Hobotnica između stativa” igrajući u generaciji: Šoškić, Pot, Hemeršbah, Flohe, Veber, Tilen, Rul, Simet, Ler, Overat i Hornig (trener Vili Multhap), izgubio je i dva finala - 1970. od Ofenbaha i 1971 od Bajerna. Napomena: branio je samo protiv Bavaraca (1:2), Keln je vodio, ali je tim iz Minhena preokrenuo pogocima Franca Bekenbauera i Edgara Šnajdera u 118. minutu?!
Ljubomir Mihajlović proveo je sedam sezona u Olimpiku iz Liona (233 utakmice), vrhunac: 1973, posle izgubljenih finala 1971. i 1976, osvojen je Kup Francuske - nizu Bordo, Marsej i Avinjon u finalu se pridružio i Nant (2:1; strelac jednog gola Dobrivoje Trivić, prethodno u Vojvodini).
Trofejan u Belgiji, sa Standardom iz Liježa, bio je i Milan Galić - titule 1969. i 1970. i kup 1967, uz dodatak: uprkos egzekuciji jugoslovenskog asa u revanšu polufinala Kupa pobednika kupova 1967 (1:3), za pehar se, potom, borio Bajern (het-trik Gerda Milera).
Radoslav Bečejac, igrajući sa Olimpijom finale Kupa Jugoslavije 1970, morao je da čestita Crvenoj zvezdi: crveno-beli su posle 2:2 u Ljubljani (popularni Zaza izjednačio u 88. minutu) slavili u Beogradu 1:0, golom Dragana Džajića u 118?!
Neumorni half proveo je i sezonu u Kolumbiji, u Santa Feu Dragoslava Šekularca (u tom periodu u Milionariosu i Americi iz Kalija), ne mogavši nikad da prežali usud iz 1966...
Branko Rašović je s Borusijom iz Dortmunda tokom pet godina (109 ligaških utakmica) koračao od sjaja do očaja: tri sezone u Bundesligi, pa dve, posle ispadanja, u Regionalnoj.
Ćurkoviću se nije dalo
Ivanu Ćurkoviću nije se dalo da osvoji Kup evropskih šampiona: rezervni golman Partizana protiv Reala iz Brisela 1966. poražen je kao „jedinica” Sent Etjena protiv Bajerna u Glazgovu 1976.
Na „Hempden parku”, golom Rota u 57. minutu, Bavarci su prigrlili pe-har minimalcem. Prethodno, Francuzu su eliminsali KB iz Danske, Rendžers, Dinamo Kijev i PSV.
Ćurković, u Sent Etjenu od 1972. do 1981, može da se podiči da je poslednje tri sezone bio kapiten Mišelu Platiniju. Četiri puta bio je šampion Francuske (1974, 1975, 1976. i 1981) i tri puta osvajač kupa (1974, 1975. i 1977).
Zanimljivo putešestvije imao je i Vladimir Kovačević: iz Humske se otisnuo u Nant, sezonu ranije najbolji tim Francuske i postao vicešampion, iza Sent Etjena, ali... Ekspresno se vratio u Partizan, odradio vojni rok (!?), zatim, u zemlji Galskih petlova od Anžea načinio stabilnog člana elite. Neponovljivi Poslovođa, u drugoj sezoni, bio je najbolji strelac tima, sedmi u Francuskoj...
Mustafa Hasanagić „terorisao je golmane u Švajcarskoj, predvodeći navalu Serveta iz Ženeve i Šo de Fona, pripoveda se - bio i trener - igrač u Siriji.
Manojlo Bajić svedočio je nestabilnim godinama Lila, dok je Josip Pirmajer, po periodu u Vojvodini, takođe bio napast za bekove u Francuskoj - u Nimu, ranijem vicešampionu, ali...
Behu to, priznaćete, karijere za poštovanje, međutim, „samo” je Velibor Vasović ispravio nepravdu iz 1966!
.jpg)
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.