Iako je za sobom imao lep i uspešan deo trenerske karijere radeći sa Sinišom Mihajlovićem u Italiji, malo ko je očekivao da će Miroslav Tanjga prihvatiti ponudu da vodi klub iz naše zemlje. Ipak, u vremenu u kom je napustio poziciju direktora sportskog sektora u FS Srbije i kad bi malo ko odlučio da preuzme Vojvodinu u situaciji u kakvoj je ona bila u prošloj sezoni, Tanjga je to hrabro učinio, iz fotelje potpredsednika Novosađana zaduženog za sportska pitanja seo je na klupu.
Nije Stara dama proletos uspela da se plasira u Evropu, ali je iskusni fudbalski vuk nastavio da radi s novosadskim crveno-belima, slaže kockice u mozaik kakav je želeo da vidi i ostao je na tom putu istrajan. Za rezultat je dobio mnogo lepše lice tima iz Srpske Atine, kolektiv koji se približio Partizanu i Crvenoj zvezdi, stvorivši usput ekipu koja je dva puta zaredom jsenas na pleća položila beogradske kolege po boji dresova. Istovremeno, probudio je žar u srcima navijača Vojvodine, koji sanjaju velike rezultate svojih miljenika i mogućnost da neki od trofeja konačno ponovo stigne u Novi Sad.
- Predsednik Upravnog odbora FK Vojvodina, Dragoljub Zbiljić, ponudio mi je mesto potpredsednika za sportska pitanja i to sam prihvatio. Želja mi je bila da pomognem klubu koji mi je mnogo toga u karijeri dao. Uz sve, bilo mi je glupo da se posle osam godina rada u Italiji, izopštim iz fudbala, jer mogu da pomognem Vojvodini i srpskom fudbalu, uopšte – ističe Tanjga.
Očekivali su svi oni kojima je Vojvodina u srcima, da biste mogli da preokrenete nepovoljan tok rezultata i da se Stara dama već posle prošle sezone nađe u nekom od evropskih takmičenja. To se, ipak, nije dogodilo?
- Iako smo se nadali nekom boljem mestu, dogodilo se da smo izgubili par utakmica. Prethodni trener Nenad Lalatović sam je dao ostavku na mesto šefa struke, niko ga nije terao iz Vojvodine, a i ja sam bio protiv takvog poteza. On je bio već treći trener u sezoni i mislio sam da klub kakav je Vojvodina, ne sme sebi da dopusti da dobije i četvrtog stručnjaka na klupi. Nažalost, bio je uporan u svojoj nameri, da bi me predsednik Zbiljić isto veče pozvao, rekao da bi bilo sramota da uzimamo i četvrtog trenera van kluba i ponudio mi da preuzmem tim. Zamolio sam ga za vreme da malo razmislim... Neki moji prijatelji sugerisali su mi da bih trebao da se prihvatim odgovornosti, jednostavno, kad sam čuo tu reč, počeo sam mnogo ozbiljnije da razmišljam o svemu. Vojvodina ne zove samo kad je dobro, nego treba biti odgovoran i pomoći klubu. To je moj klub, s njim sam osvojio titulu prvaka velike Jugoslavije 1989. godine, živim u ovom gradu i – prihvatio sam. Nismo ušli u Evropu, ali jesmo u finale kupa, pa je taj deo sezone bio dosta uspešan, jer nismo pali tako nisko kao što su to mnogi očekivali. Odmah potom predsednik mi je ponudio da radim ovaj posao još dve godine i složio sam se. Dajem sve od sebe da klub i tim podignemo na viši nivo, na kojem sada i jesmo. Ekipa mora da isprati nivo na kojem je klub organizaciono, jer je on, ako ne najbolji, sigurno među dva prva u Srbiji.
Čini se, po plasmanu, ali i po rezultatima, da ste na dobrom putu da to konačno i dokažete?
- Jako smo blizu tome da se izjednačimo po uspehu s rivalima, a, sasvim lično, moram da se zahvalim članovima mog stručnog štaba, u čijem izboru nigde nisam pogrešio. Radimo odličan posao, dobar smo tim, a upravo sam ja insistirao na tome da u njemu budu bivši igrači Vojvodine, ljudi koji znaju kako klub i grad dišu. Svi znamo koliko je teško ovde raditi, kao i u Novom Sadu, koji je grad koji ne trpi prosečnost i koji kritikuje, čak mnogo više nego što je to potrebno. Verujte, raditi u Vojvodini možda je i najteže u ovoj zemlji, velika je opozicija, ne postoje nikakve olakšavajuće okolnosti i sve se gleda u „sitna creva”, ali sve to sam znao i pre nego što sam prihvatio ponudu. Tim je, opet, izneo sve ono što smo pred njega postavili, od plasmana, odnosa prema obavezama, do ponašanja i svega ostalog.
Mnogi su vaš motiv da preuzmete Vojvodinu videli u činjenici da je vaš sin Siniša u profesionalnom pogonu igrača?
- Ako ću ja zbog njega, ili on zbog mene, da napuštam fudbal, to je besmislica. Verujte, na terenu na njega gledam isključivo kao na igrača, a ne kao na svog sina. Siniša će da igra isključivo onda kad procenim da meni i timu može da pomogne i da, danas-sutra, klub od njega ima neke koristi. Nikada neće igrati samo zbog toga što je moj sin. Da je to tako kako neki tvrde, on bi neprekidno igrao već godinu dana, zar ne? Zatekao sam ga u ekipi i ne bi bila dobra politika da je on, s mojim dolaskom, prestao da igra, ili da je otišao u neki drugi klub. Ponavljam: Siniša će da igra samo onda kad to zasluži, a ne zbog toga što sam mu je otac.
Kako Siniša na sve to reaguje?
- Sigurno je da ima opterećnje zbog svega, ali zar svi ne živimo tako? I dan-danas i ja sam pod opterećenjem, a onaj ko živi bez obaveza, njegov život je tužan. Siniša mora da shvati da je to tako, da nikakvih povlastica kod mene nema i da je samo jedan od igrača koji mora da se ponaša i radi u skladu sa propisanim pravilima.
Vratimo se na Novi Sad i Vojvodinu... Koliko je klub iz Srpske Atine odigrao je bitnu ulogu u vašem životu i karijeri?
- Ja sam u Vojvodinu došao kao prvoligaški igrač iz vinkovačkog Dinama, s nepune 24 godine. Imao sam sreću da smo već tokom prve godine mog boravka u Novom Sadu postali prvaci Jugoslavije, a ja sam, posle druge sezone, bio proglašen za najboljeg štopera u ondašnjoj ligi. Iako sam i pre toga mogao da odem u Espanjol kod Ljupka Petrovića, prešao sam u Crvenu zvezdu, najviše zbog reprezentacije. Tada igrači koji nisu iz klubova „velike četvorke” i eventualno iz Sarajeva, nisu mogli da računaju da će stići do državnog tima. Iz čisto tih pobuda, otišao sam u Beograd, ali, na moju žalost, došli su ratovi i embargo prema našoj zemlji i od toga ništa nije bilo. Novi Sad i Vojvodina su, zbog svega toga, odigrali najveću ulogu za mene, i kao igrača, i kao trenera, ali i kao čoveka. Tu sam se, konačno, i oženio i dobio troje dece.
Niste prodali porodično imanje u slavonskim Starim Jankovcima, odakle ste rodom?
- Nisam. Imam tamo očevu kuću, a i to mesto je od Novog Sada udaljeno samo 90 kilometara i volim tamo da odem. Moja kuća sada je, ipak, u Novom Sadu.
Pored sina Siniše, imate još dve ćerke?
- Najstarija je Sara, rođena 2002. godine, završila je prestižni fakultet Luis u Rimu i trenutno je pred krajem magistarskih studija diplomatije i planira da se vrati u Novi Sad. Sofija će uskoro da napuni 18 godina i sprema se za studije dizajna enterijera u Londonu, a sin Siniša je ovde, zajedno sa mojom suprugom Radmilom i sa mnom. Dugo smo bili, zbog posla i školovanja, razdvojeni i sigurno je da čitavoj porodici sada odgovara to što smo se stacionairali na jednom mestu. Nije lako bilo kada je jedna ćerka bila u Rimu, ja sam živeo u Bolonji, a Rada je sa preostalo dvoje dece bila u Srbiji. Zanimljivo je i to što je Siniša stekao iskustvo življenja i igranja u Italiji i Nemačkoj, ali ga je Novi Sad vukao nazad. Ipak je on mlad i nostalgija je činila svoje.
Vašim nesrećama, sa odlaskom Siniše Mihajlovića s ovog sveta, tu bio kraj?
- Posle Siniše, izgubio sam i drugog kuma iz Starih Jankovaca, kojeg sam venčao i krstio mu decu – Predraga Bosnića, koji je takođe umro. Nekih godinu dana kasnije, ostao sam, za samo tri i po nedelje, bez majke i oca... Za tri i po godine ostao bez mnogo bitnih ljudi u životu, najvažnijih, uz moju porodicu, ali ne možemo da se okrećemo unazad. Kao i u fudbalu, od prošlosti se ne živi, ali ne smemo da ih zaboravimo.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
- Moji planovi uglavnom su vezani za Novi Sad i Vojvodinu. Punih 19 godina sam, kao igrač i trener, proveo u inostranstvu i verujte mi da nemam neku želju da ponovo tamo idem. Želja mi je da se s Vojvodinom plasiram u neki od evropskih kupova, jer bi se Novi Sad i sam klub preporodili i, zajedničkim snagama počeli da vuku u istom pravcu. Siguran sam da bismo, odmah potom, dobili i stadion i imali mnogo veću posetu na našim utakmicama. To je moj san.
Živite li svoj san sa Vojvodinom?
- Objasnio sam šta je moj san, a naš predsednik kluba živi san s Vojvodinom. Veliki je vizionar, koji je stvorio sve preduslove da možemo o tome da sanjamo. Nisam ja njegov portparol, ali to su sve činjenice. Jednostavno, klub je finansijski i u svakom drugom planu stabilan, za šta je zaslužan taj čovek, koji se zove Dragoljub Zbiljić. Ne kažem to zbog toga što je on mene doveo za trenera, već zbog samog kluba. Da njega nije bilo, ni Vojvodina danas ne bi bila tu gde se nalazi – zaključio je Miroslav Tanjga.
GOVORIM NEMAČKI I ITALIJANSKI
U jednom delu karijere igrali ste za dva kluba iz Nemačke – Hertu i Majnc, bili kratko i Fenerbahčeu, a onda ste više od osam godina bili asistent Mihajloviću u Italiji. Koliko stranih jezika govorite?
- Dobro govorim nemački, imam i pasoš te zemlje i dvojno državljanstvo, a dovoljno dobro, ali ne i odlično, služim se italijanskim jezikom. U Italiji mi je druženje sa Sinišom predstavljalo najveći problem da naučim jezik perfektno, jer smo međusobno, naravno, koristili isključivo srpski – objasnio je Tanjga.
VOLIM KAD IMA MNOGO PUBLIKE
Koliko moderniji stadion, a samim tim i veći broj gledalaca na njenim utakmicama, nedostaju Vojvodini?
- Volim kad na tribinama ima mnogo gledalaca. Sad imamo idealan teren, možda i najbolji u državi, a želja mi je da se i gledaoci u velikom broju vrate na naš stadion. Još plaćamo danak nekim lošim rezultatima iz prošlosti, jer se novosadska publika prilično razume u fudbal i razmažena je po tom pitanju, pa želi da gleda kvalitet, takmičenje i poštenu borbu. Grčevito se borimo za to, ali gledaoci će se vratiti onda kad vide komforan stadion, da na njega mogu da dođu s familijom i bez straha da će da ih pogodi neka baklja. Hoće Novosađani da uživaju, ali moraju i oni nama da pomognu da nam rezultati budu sve bolji i da uskladimo želje.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.