Fudbalska Jugoslavija je osamdesetih godina prošlog veka imala trojicu igrača sa imenom Zoran Dimitrijević – u Crvenoj zvezdi, Partizanu i Galenici, današnjem Zemunu. Onaj koji je nosio dres crveno–bele boje imao je defanzivne zadatke, ali je umeo da rešava i velike utakmice. Danas živi u Portugaliji, ali nikad ne odbija medije i priče sa fudbalskom tematikom.
Bio je Dimitrijević granitni štoper, kad treba i desni bek, u najtrofejnijem srpskom klubu igra je zajedno sa Markom Elsnerom, Slavkom Radovanovićem, Miroslavom Šugarom i Miodragom Krivokapićem. Jedno vreme bio je u niškom Radničkom, OFK Beogradu i Mogrenu. Nosio je i dres mlade reprezentacije Jugoslavije.
Zoran je rođen 29. avgusta 1963. u Ivangradu, današnjim Beranama.
- Otac mi je u Ivangradu bio dve godine na privremenom radu. Tako sam ja tamo rođen. Kad je otac završio posao, vratili smo se u Beograd i u glavnom gradu sam odrastao i proživeo značajan period života - govori Dimitrijević.
Došao je u Crvenu zvezdu sa 18 godina, reklo bi se početak iz snova.
- Mi smo 1964. došli u Beograd. Kad sam porastao počeo sam da igram u Palilulcu, živeo sam u Kotežu.. Međutim, bilo je nekakvo okupljanje u Crvenoj zvezdi i otišao sam i ja tamo na neku vrstu probe. Na tom okupljanju bilo je oko 80 dečaka. Izabrali su nas 25. Imao sam sreću i privilegiju da budem među izabranim dečacima. Međutim, popustio sam sa ocenama u školi, pa se otac umešao. Nije dozvoljavao slabije ocene, a nije ni imao vremena da me svakodnevno vodi na treninge Crvene zvezde. Odlučio je, a ja sam ga morao da ga slušam, da se vratim u Palilulac. Ipak, privilegija i ogromna sreća je bila da kasnije postanem igrač crveno-belih.
Mnogo je verovao Gojku Zecu, ali nije na njegovu preporuku stigao u klub svojih želja.
- Iz Palilulca, a igrao sam i u selekcijama Beograda i Srbije, sa 16 godina prešao sam u omladince Crvene zvezde. Potom sam, sa 18 godina, ušao u prvi tim našeg najvećeg kluba. Imao sam sreću da to ostvarim bez odlazaka na kaljenje. Sećam se i svoje prve utakmice za seniorski tim, bilo je to u Vinkovcima. Međutim, nisam debitovao kod Gojka Zeca, to je bilo kod Stevana Ostojića. Tog leta bio je turnir, mi u karantinu u hotelu „Jugoslavija” i na tom turniru igrali smo protiv Partizana, Vojvodine. Pošto je mnogo igrača bilo povređeno, mene su iz omladinaca prekomandovali u seniorski tim. Brzo sam iskoristio šansu i bio sam prvotimac. Trener je bio Stevan Ostojić.
U Ljutice Bogdana ostao je do 1987. Tu je igrao i mečeve finala Kupa Jugoslavije protiv zagrebačkog Dinama, pa evropske sa Arauom i Lingbijem.
- Bio sam srećan kad smo osvojili Kup Jugoslavije. Pobedili smo Dinamo u Zagrebu sa 2:1, a u Beogradu u revanšu bilo je 1:1. Drag mi je taj trofej. San svakog mladog igrača je da obuče dres Crvene zvezde, da igra u redovima velikana. Kao mladom igraču sve mi je bilo lepo, mislio sam da sanjam, a onda sam se povredio.
Dimitrijević je 20. oktobra 1985. postigao gol na Poljudu, Zvezda je savladala Hajduk sa 1:0. Logično, tog meča i detalja iz 63. minuta rado se seća.
- Pre toga, još dva puta sam zatresao mrežu u toj sezoni. Nije to malo, ako se zna da sam bio klasični defanzivac. Zvezda pre te utakmice nije slavila u Splitu pet i po godina. I u tom meču domaćin je kidisao, mi se često branili, ali imao sam sreću da budem strelac i da pobedimo. Bio sam silno srećan zbog važnog gola.
OPŠIRNIJE U ŠTAMPANOM I DIGITALNOM IZDANjU

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.